U zadnje vrijeme je sve veće nezadovoljstvo među radnicima. Nitko nikog ne poštuje. Pritisak na radnika je sve veći. Plaće su manje. Prava su manja. Traži se od radnika učinak, a ne osiguravaju mu se osnovna sredstva za rad, a ako su i osigurana onda su ili loše kvalitete ili nedostatna i neefikasna. Na većini funkcija su podobni, a ne sposobni. Podobni gube milijunske poslove, a za to nikome ne odgovaraju, no kad radnik ima kunu manjka ili viška prijeti mu se otkazom. Vrši se mobbing od strane pojedinih nesposobnih rukovoditelja. Sve to stvara začarani krug u kojem zbog pritiska radnici odlaze na bolovanja, a onda je na ostatak još veći pritisak jer ih je premalo, pa onda i dio njih odlazi na bolovanja i sve ispočetka… Poštari mjesecima dijele rajone, na šalterima je uvijek manji broj radnika nego što je potrebno. Radi se sve više sa sve manje ljudi. Sve navedeno vodi firmu u katastrofu…
Tko je tome kriv? Naravno neefikasni menadžeri, loša uprava koja ih štiti i sindikati koji su se slizali s upravom i svima njima. Prvo treba pljuvati po sindikatima jer bi nas oni trebali štititi od samovolje poslodavca, a onda po svima ostalima. Pljuvati i vrijeđati je lakše nego nešto poduzeti. Ovako se nikome ne zamjeraš, a možeš reći što te volja i poslije ti je lakše, makar se time ništa nije promijenilo, ali svi pljuju po svemu pa zašto ne bi i Vi…
Kako i koliko ste Vi pridonijeli u borbi za prava radnika? Jeste li, uopće? Ili, možda, niste? Je li sindikat stvarno takav kakvim ga pojedinci opisuju, dok uvredama zasipaju sindikalne povjerenike?
Kad ste zadnji put Vi bili na prosvjedu, da baš Vi? Da, znam, baš ste taj dan radili ili ste bili doma, a doma su obaveze i tko bi sad od doma išao tamo na neki prosvjed ili Vam se baš iz smjene žurilo negdje. Pa zašto plaćamo sindikat, neka idu oni. Oni ionako ništa ne rade, a svi imaju velike plaće. Zamislite si situaciju kad na prosvjed dođu svi sindikalni povjerenici i nitko drugi, njih svih 30-tak iz cijele lijepe naše, koji je to uspjeh. Vlada RH, Sabor i Uprava HP-a bi se baš dobro nasmijali. Kad iz firme koja ima desetak tisuća radnika dođe 30 ljudi, stvara se mišljenje da je ostalima sve super. Pa što se buni ovih 30 kad onih 9000 nije reklo ni A protiv bilo čega, vjerojatno im je dobro. Ovo su sindikalci, oni se uvijek bune, pa kad su sami i nemaju podršku radnika nisu važni ni oni ni njihovi zahtjevi, ali da su radnici s njima to bi bila druga priča. Ako danas, zbog svojih „važnih“ poslova doma, niste otišli na prosvjed ili vas se to ne tiče ili niste član sindikata ili ste radili kad je bio štrajk, a niste imali radnu obavezu ili ste propustili bilo koju sindikalnu akciju ili imate bilo koji od milijun izgovora koje inače smišljate da idete linijom manjeg otpora prema događanjima i situaciji u sredini u kojoj radite, možda sutra nećete imati gdje raditi ili će vam plaća biti upitna baš zbog vaše neaktivnosti, bili član sindikata ili ne!
Neki misle da su pregovori za Kolektivni ugovor formalnost, tamo neki iz sindikata dođu, uprava im dade ono što ona želi, sindikalci sve to prihvate, svi se lijepo dogovore, nazdrave i posao je gotov. E pa dragi naši kolege, kad ste zadnji put od šefa tražili bilo što ozbiljno, a da niste nazvali sindikat ili bar sindikalnog povjerenika jer ste se bojali zauzeti sami za sebe? Ako vi od šefa ne možete dobiti tipkovnicu, cipele, košulju, hlače i sve ostalo na što inače imate pravo, kako je tek sindikalnim predstavnicima koji traže za Vas ono na što radnici u drugim firmama nemaju pravo? Nije to dječja igra nego mukotrpan proces sa neprospavanim noćima i bolom u želucu, a sve zbog članova i onih koji to nisu, od kojih neki te napore i trud ne znaju cijeniti (čast onima koji razumiju i cijene sve što je napravljeno za SVE radnike). Biste li VI, da ste sindikalni čelnik, dozvolili da se otpusti 1000 radnika, da isplata plaća bude upitna, jer se ne želite odreći određenih prava koje je za Vas u prijašnjim razdobljima osigurao vaš sindikat? 1000 radnika = oko 3000 osoba ostaviti bez prihoda? Možda će neki otići kao tehnološki višak ovako ili onako, a možda i neće, ali neće otići sigurno onoliko koliko bi otišlo da nema sindikata.
Mislite li da nema sindikata da bi bilo bolje? Mislite li da nema Kolektivnog ugovora, ovakvog kakav je, da bi vam bile veće plaće? Odgovor je NE. Tek onda bi poslodavac radio što god želi i kako god želi. Vjerojatno naknade za prijevoz i prehranu ne bi bilo, kao ni dodataka na plaću, kao niti naknade za popodnevni rad, smjenski rad, rad subotom, godišnji bi bio po Zakonu o radu, a vrijednost boda…o tome ne želim ni razmišljati, jer bih imao noćne more. Lijepo je kad se dobije božićnica, ali da nema sindikata i ljudi koji su predali tužbe, nitko ju ne bi dobio. Ne znam kako se neki kolege, koji nemilice tuku po sindikatu i svemu što on predstavlja, mogu pogledati u ogledalo znajući da nisu ni u jednom sindikatu, a koriste sva prava koja im je sindikat omogućio! Puno je lakše neargumentirano lupati po sindikalnim povjerenicima koji, kad to treba, služe kao rame za plakanje, prijatelji su, psiholozi, savjetnici i sve ostalo što se od njih traži, zalažu se za Vas, trošeći vrlo često svoje slobodno vrijeme da bi svima bilo bolje, nego se učlaniti u sindikat i pomoći povjerenicima da nam u ova teška vremena svima bude bolje.
Sindikati se nipošto nisu slizali s poslodavcem, ali ako novca nema onda ih ni sindikat ni poslodavac ne mogu izmisliti. Drugo je pitanje zašto novca nema i tko je kriv za propale poslove i neimaštinu. Sindikat sigurno nije. Sindikat je odraz svoga članstva pa kad „pljujete“ po njemu zapravo kao da „pljujete“ po ogledalu u kojem je vaš odraz, jer bez vas nema ni odraza ni sindikata. Kada slijedeći puta poželite nešto reći protiv sindikata ili sindikalnih povjerenika, prvo zapitajte sebe, što ste Vi učinili da bi vam bilo bolje, da bi ostvarili neko svoje pravo. Jeste li dali maksimum od sebe da se zajedno sa sindikalistima izborite za svoje prava. Sjetite se svega što vam je pružio sindikat i njegovi povjerenici, a što su mnogi skloni brzo zaboraviti. Sjetite se svih dosadašnjih kolektivnih ugovora koje je netko izborio jer nam ih nitko nikad nije poklonio. Sjetite se svih prava koja imamo danas, istina smanjena u odnosu na ranije, ali ipak su tu, a radnici iz nekih drugih firmi mogu ih samo sanjati.
Lako je napadati i nazivati nekoga lopovom, ali dođi s druge strane i postavi obraz da vidiš kako je to kad 1000 puta napraviš nešto dobro, ne očekujući ni hvalu ni zahvalu, a jednom nešto ne uspiješ u cijelosti i odmah si najgori od svih. Ti koji se bune nisu ni prstom maknuli da ti pomognu, a mogli su, ne samo tebi nego i svima nama. Većinom se bune oni koji nisu članovi, a uzimaju si za pravo kritizirati sve i svakoga. Žele zavaditi radnike međusobno, radnike i sindikalce pa onda bez neometano provoditi svoju, najčešće, proturadničku i protusindikalnu rabotu. Neumorni su kad treba neargumentirano blatiti i napadati, ali kad treba nešto suvislo predložiti ili napraviti, nigdje ih nema, manji su od makova zrna.
I na kraju, cijenjene kolegice i kolege, sindikat nije samo njegovo čelništvo i sindikalni povjerenici, sindikat su svi članovi sindikata. U sindikalnim akcijama i borbi za prava radnika trebaju sudjelovati svi radnici, bili oni članovi sindikata ili ne, jer svi koriste prava i pogodnosti koje sindikat izbori. Najbolje bi bilo da prestanite napadati i blatiti bez ikakvog argumenta i pridružite nam se, jer sa dobrim idejama i vašom pomoći, zajedno smo jači.
Sindikalni povjerenik