NHS – U nastavku prenosimo cjelovito očitovanje Nezavisnih hrvatskih sindikata na Prijedlog Odluke o utvrđivanju godišnje kvote dozvola za zapošljavanje stranaca za kalendarsku 2018. godinu:
U vezi dostavljenog Prijedloga Odluke o utvrđivanju godišnje kvote dozvola za zapošljavanje stranaca za kalendarsku godinu 2018. godinu, mišljenja smo kako je godišnja kvota dozvola za novo zapošljavanje stranaca u Republici Hrvatskoj od ukupno 29.000 dozvola neprihvatljiva.
Uvažavajući činjenicu kako dio prijavljenih na evidenciji nezaposlenih HZZ-a, za čija zanimanja poslodavci izražavaju potrebu za „uvozom“ radne snage, možda nije zaposliv iz raznih razloga i ostaje na evidenciji nezaposlenih zbog nekih socijalnih prava koja samo tako može ostvariti, ekstremne razlike u odnosu na prijašnja vremenska razdoblja ukazuju na velike sustavne probleme i nikako se ne smiju zanemariti.
Prijedlog ukupnih godišnjih kvota za 2018. godinu, u odnosu na 2015. godinu, veći je za 1.576,3% što je povećanje za više od 16 puta. Kako u 2015. godini dozvola za zapošljavanje stranaca u graditeljstvu nije bilo te ako se uspoređuje prijedlog godišnjih kvota za novo zapošljavanje u 2018. godini u odnosu na 2016. godinu, koje se u najvećom djelu odnose na djelatnost graditeljstva, razlike su manje, ali i dalje neobjašnjivo velike. Ukupne godišnje kvote za novo zapošljavanje prijedlogom za 2018. godinu u odnosu na 2016. godinu povećavaju se 674,3% što je gotovo 8 puta veće povećanje.
Vidljivo je da su ta povećanja najizraženija u djelatnostima u kojima se često isplaćuje minimalna ili vrlo niska plaća. Naime, prema prijedlogu za 2018. godinu, godišnja kvota za novo zapošljavanje stranaca u odnosu na 2016. godinu je povećana za 3.122,2% u prerađivačkoj industriji (povećanje za 32 puta), zatim u graditeljstvu za 2.334,0% (povećanje za 24 puta), a ne treba zanemariti ni turizam i ugostiteljstvo, djelatnost s velikim udjelom sive ekonomije pri isplati plaća, s povećanjem od 441,2% (povećanje za 5 puta). Od ostalih djelatnosti koje isplaćuju minimalnu plaću treba istaknuti metalnu industriju za koju se dozvole traže od 2017. godine i prijedlogom za 2018. godinu se povećavaju za više od 5 puta. Kvote za djelatnosti poljoprivrede i šumarstva su od 2015. do 2017. godine bile stalne i zanemarivo male, a sada se prijedlogom za 2018. godinu povećavaju 13 puta. Zanimljivo je da se osim svega navedenog ovim prijedlogom u sklopu prerađivačke industrije uvrštava i prehrambena industrija što dovodi do apsurdne situacije. S jedne strane poslodavci prijete otkazima upravo u tim industrijama zbog povećanja minimalne plaće, a s druge strane za te djelatnosti najviše izražavaju potrebu za stranom radnom snagom. Osim navedenih i velika većina ostalih djelatnosti za koje se predlažu kvote, a ne isplaćuju minimalnu plaću, ima prosječne neto plaće značajno manje od prosječne plaće za RH. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku i približnog usklađivanja navedenih djelatnosti iz prijedloga s NKD-om iz 2007. godine, prosječnu plaću nižu od prosjeka RH imaju djelatnosti prometa (kopneni prijevoz i cjevovodni transport), djelatnosti poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane, ukupna prerađivačka industrija kao i njena potkategorija tj. prehrambena industrija, djelatnosti socijalne skrbi i već ranije spomenute metalna industrija i graditeljstvo.
Jasno je vidljivo da je problem, a što trebaju priznati i poslodavci i Vlada RH, visina plaća koje se isplaćuju radnicima, a s time povezano i nedostatak zainteresiranosti ne samo za zapošljavanje, nego i za obrazovanje za takva zanimanja. Isto tako problem je i neodgovarajući program strukovnog obrazovanja za potrebe sustava rada, kao i obrazovnih programa ustanova za obrazovanje odraslih.
Prema procjenama demografa svake godine oko 2% stanovnika (80 000 – 90 000) napusti Hrvatsku, a njima prvi razlog odlaska nije nezaposlenost, već mala plaća i uvjeti rada. Koliko stanovnika bi ostalo u Hrvatskoj da su primjereno plaćeni za svoj rad i da su uvjeti rada bolji? Poznate su rečenice nekih poslodavaca – ako radnicima ne odgovaraju uvjeti rada i plaće neka slobodno idu (pa i u Irsku) jer ima drugih nezaposlenih koji će rado raditi za takve plaće i pod takvim uvjetima rada. Što sada kad su „otjerali“ radnike iz Hrvatske? Ipak nema dovoljno radnika koji bi radili u Hrvatskoj u lošim uvjetima i sada tim istim poslodavcima treba dopustiti da i dalje urušavaju sustav rada još nižim cijenama rada i pridonose daljnjem iseljavanju stanovništva Hrvatske?!
Upravo zbog niskih plaća i uvjeta rada, uskoro će biti neostvariv i „uvoz“ radnika. Strani radnici, koji su spremni otići iz svojih država i raditi u inozemstvu, zasigurno neće ići na rad u države koje im nude lošije uvjete rada i male plaće, kao što je to u Hrvatskoj. Čime će poslodavci privlačiti radnike iz inozemstva kad „tjeraju“ svoje vlastite radnike iz države? Ne zaboravimo, Hrvatska je među državama s najmanjom minimalnom plaćom u EU, ali i sa prosječnom plaćom koja je u 2016. godini iznosila 36,9 prosjeka Zapadne Europe. Prema podatcima Eurostata o kupovnoj moći (pristup BDP-a) Hrvatska je u 2015. godini zaostajala za prosjekom EU28 za 42%.
Npr. prema našim saznanjima sjekača (kojih se traži 60) ima dovoljno te je još uvijek više zainteresiranih za jedno radno mjesto nego li ih se traži. Međutim, sve češće odlaze u Njemačku zbog većih plaća. Dakle, ovom kvotom potičemo i odlazak radnika od kojih su neki imali ugovore o radu i na neodređeno vrijeme, a odobravamo uvoz radnika za radno mjesto sjekača u privatnom sektoru sa znatno nižom plaćom od one u Hrvatskim šumama, umjesto da njenim izostankom natjeramo poslodavce da poboljšaju radne uvjete i povećaju plaće. Kome dopuštamo uvoz 300 šivača, a 444 šivača prijavljeno je na evidenciji nezaposlenih? Zar i onim poslodavcima koji često otpuštaju svoje „starije“ radnice, a kad shvate da nema drugih koje bi prihvatile raditi za tu plaću, pozivaju natrag one otpuštene koje im se više ne žele vratiti pa traže „uvozne“? Poslodavcima kojima je i minimalna plaća preveliki teret? Isto tako, prema našim saznanjima, nema opravdanja za kvote u zanimanjima iz sektora prometa (vozači i piloti) te turizma i ugostiteljstva (osim kuhara internacionalne kuhinje).
Nastavljanjem sljepila i odbijanjem povećanja plaća i poboljšanja uvjeta rada te nepoštivanjem radnika, u Hrvatskoj uskoro gotovo neće biti radno sposobnih stanovnika. Prijedlog kvota za 2018. godinu treba biti poticajan za radnike, natjerati poslodavce da rade na poboljšanju uvjeta rada i povećanju plaća, da unaprjeđuju svoje poslovanje te preuzmu odgovornost za nastalu situaciju u državi.
Interes niti jedne vlade ne smiju biti oni poslodavci koji svojim postupcima potiču radnike i njihove obitelji na iseljavanje iz države, stoga ni rješenja ne treba pronalaziti u kvotama dozvola za zapošljavanje stranaca, već u povećanju plaća, stalnosti i sigurnosti zaposlenja, poboljšanju uvjeta rada i poticanju odgovornog poslovanja (privatnih poslodavaca i države).
Dugoročno, rješenje nedostatka radne snage u Republici Hrvatskoj ne može biti „uvoz“ radnika, a takvo kratkoročno rješenje samo će dugoročno prouzročiti još veće probleme u hrvatskom sustavu rada.
Ne zaboravimo, uz teritorij i vlast, bitni element države je i stanovništvo, stalno stanovništvo. Bez stanovnika nema ni države. Zar je vizija razvoja Republike Hrvatske iseljavanje njenih stanovnika zbog niskih plaća, nesigurnih poslova i loših uvjeta rada te uvoz stranih radnika s kojima će se i dalje rušiti cijena i uvjeti rada u Hrvatskoj i poticati daljnje iseljavanje njenih građana? Zar su vizija razvoja i budućnost Hrvatske razvoj gospodarstva kroz razvoj i bogaćenje poslodavaca uz sve manje hrvatskih radnika? Ako se nastave ovakve gospodarske i socijalne politike koje izravno potiču iseljavanje hrvatskih građana, posebice mladih, tko će ostati? Ne vodi li to u nestanak Hrvatske?
Slijedom svega navedenog, Nezavisni hrvatski sindikati ne podržavaju Prijedlog Odluke o utvrđivanju godišnje kvote dozvola za zapošljavanje stranaca za kalendarsku 2018. godinu
S poštovanjem
Predsjednik
Krešimir Sever