Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever uputio je javno pismo premijeru Zoranu Milanoviću u kojem se osvrće na najavu Vlade o skoroj privatizaciji hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Pismo prenosimo u cijelosti:
“Poštovani gospodine Milanoviću, temeljem ranijih najava iz Vlade RH kao i Zaključne izjave misije MMF-a nakon ove godine preuranjenog posjeta Hrvatskoj pa i činjenice kako se Misija ovoga puta nije sastala sa predstavnicima sindikata, želimo ukazati na nekoliko bitnih činjenica. To što MMF-ova Misija i ovoga puta traži isto što uobičajeno traži i čini godinama u Hrvatskoj i svijetu nije ništa novo ni neuobičajeno. Novo i neuobičajeno bilo bi da je ovoga puta činjeno suprotno. Stari je temelj njihova djelovanja traženje izmjena Zakona o radu i fleksibilizacija tržišta rada, smanjenje troškova zapošljavanja i otpuštanja, povećanje participacije radne snage putem reformi sustava socijalne zaštite i smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru.
Vezano uz to, na sastanku sa predstavnicima sindikata bili ste vrlo jasni kako Vlada ne namjerava u ovoj godini poticati bilo kakve izmjene ZOR-a, pogotovo ne daljnju fleksibilizaciju, osim u dijelu produljene primjene pravnih pravila iz kolektivnih ugovora kojima je istekao rok (a za što su sindikati i bivša vlada uglavili temelj u potpisanom Sporazumu iz studenog 2010. godine) i kako se ne planira otpuštanje u javnom sektoru.
No, MMF u toj istoj točci (11.) Zaključne izjave u ključne mjere ubraja „ubrzanje privatizacije poduzeća u kojima država ima udjele“. Budući sam pitanje nastavka privatizacije u Hrvatskoj potaknuo i na spomenutom sastanku Vas i predsjednika reprezentativnih sindikalnih središnjica, a posebno vezano uz donošenje cjelovite strategije privatizacije kao i vladine najave privatizacije Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja, sada to želim problematizirati vezano i uz Zaključnu izjavu Misije MMF-a. Kad je prije nekoliko dana stigla javna pohvala regionalnog direktora Svjetske banke za najavljene reforme i pravac kojim Vlada namjerava ići, a nakon toga uslijedila i Misija MMF-a, sa svojom „mantrom“, onda nama u sindikatu zasvijetli crvena žaruljica. Kad je riječ o nastavku privatizacije, tada bi se u Hrvatskoj konačno, nakon šireg savjetovanja, trebalo donijeti stratešku odluku što se može privatizirati, a što ne ni pod koju cijenu. Slično je i sa koncesijama. Budući iz Vaše Vlade dolazi najava privatizacije Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja, smatramo kako su te obje kuće sastavni dio popisa onoga što ne bi trebalo biti predmet privatizacije. Rasprodaja nacionalnog hrvatskog blaga, započeta tijekom 90-tih godina, očito nije gotova.
Kad je riječ o Croatia osiguranju i Hrvatskoj poštanskoj banci, oni su godinama predmet spoticanja i trn u oku raznih stranih dušebrižnika i zagovornika gospodarskih sloboda pa i nekih domaćih koji su propuste, pogreške ili političke utjecaje u njima tumačili „državom kao lošim gospodarom pa i njih treba prodati kako bi se konačno i u njima dobro poslovalo“. Teze stranih dušebrižnika ne treba ni komentirati jer su oni i tako promicatelji stranih interesa krupnog kapitala, a ne naših interesa. Kad je riječ o domaćim „stručnjacima“ nerijetko je to isto ili je kod njih u pitanju naklonost i sljedbeništvo neoliberalne postavke gospodarstva.
Osim toga, teza o državi kao lošem gospodaru pada u vodu isti tren kad se za primjer uzme bilo koja razvijena demokratska zemlja, u kojoj će se naći cijeli niz primjera državnoga vlasništva nad velikim, značajnim i vrlo uspješnim tvrtkama.
Hrvatska je svoje resurse bankarskoga sektora gotovo potpuno rasprodala već ranije i to na način da ih je skupo restrukturirala, dakle sanirala i oporavila narodnim novcem iz državnoga proračuna, a onda ih po visokom diskontu jeftino rasprodala. Danas su to vrlo uspješne banke u Hrvatskoj, u stranome vlasništvu, koje su u međuvremenu proširile svoje vlasničke udjele na neka druga područja, među kojima su i osiguranje, nekretnine i mirovinski fondovi iz II. mirovinskog stupa. Slično je i sa telekomunikacijama. Svojim vlasnicima godišnje donose visoku dobit, a barem neke su to mogle i dalje Republici Hrvatskoj. Ako je „država po naravi loš gospodar“, pa imovinu treba rasprodati zašto državno vlasništvo nije smetnja u Njemačkoj u čijem financijskom sustavu prevladavaju institucije u državnom vlasništvu? Ili, zašto Republika Srbija sada u državno vlasništvo vraća telekomunikacijskog operatera i dokapitalizira svoju komercijalnu banku? Nije valjda da, ako je nešto dobro za Njemačku i Srbiju, nije i za Hrvatsku.
Nije li upravo ova gospodarska kriza, koja je ponajprije krenula iz financijskog sektora, a uzrokovana prvenstveno pohlepom i nedostatnim javnim nadzorom („kako se ne bi kršile gospodarske slobode“) pokazala kako se na kraju okretalo državi kao sigurnom utočištu, koja je onda državnim novcem dokapitalizirala banke i osiguravajuća društva, davala im sanacijske kredite ili ih čak nacionalizacijom, radi spašavanja, vraćala u državne ruke.
Glad državnoga proračuna ne smije se rješavati prodajom nacionalnog blaga. A i Hrvatska poštanska banka i Croatia osiguranje to svakako jesu. Hrvatska poštanska banka je nakon lošeg vođenja dokapitalizirana i očito je prebrodila krizu. Danas je to stabilna banka u državnom vlasništvu koja u ukupnom bankarskom sustavu ima malo više od 4% tržišnoga udjela nasuprot gotovo cjelovitog stranog vlasništva nad ostatkom bankarskog sektora. Nejasno je od kuda dolazi teza o nužnosti dokapitalizacije HPB-a kao preduvjeta za nastavak njenog uspješnog poslovanja, a za što kao država nema novca, kad je nakon zadnje dokapitalizacije to pitanje uspješno riješeno i trenutno je kapitalizirana iznad minimuma kojeg propisuju međunarodna regulacijska tijela i nacionalni regulatori. Bude li potrebno, sama može financirati svoj daljnji razvoj internom dokapitalizacijom kroz zadržanu dobit, a što je u svijetu poznata praksa koju primjenjuju poznate financijske institucije. Dakle, za to ne treba ni kune novca iz državnog proračuna.
Jednako vrijedi i za Croatia osiguranje, vrijednu domaću osiguravajuću kuću, sa dobrim tržišnim udjelom i stabilnom dobiti. Ukaže li se potreba, i ta se kuća može interno dokapitalizirati kroz zadržanu dobit.
Ne smije se smetnuti s uma kako je riječ o domaćoj banci i domaćoj osiguravajućoj kući, koje, lišene političkih utjecaja, uz dobar menadžment mogu samo još napredovati. Uz sve to, Croatia osiguranje baštini i jednu dobru dugogodišnju tradiciju, ne samo imena, nego i poslovanja. Od kada je osnovano, još davne 1884. godine, stabilno posluje, nepromijenjena imena i dok se u međuvremenu promijenilo nekoliko država i režima na ovom hrvatskom prostoru, pa sve do današnje Republike Hrvatske, ono postojano stoji i posluje. I dan-danas još uvijek mnoge kuće i zgrade na svojim fasadama nose prepoznatljivu pločicu koja znači da tu osigurava Croatia osiguranje. Tako da uz financijsku vrijednost, svakako i ta tradicija i postojanost nešto znače.
Bez obzira, što prema najavama, od prodaje tih dvaju društava vlada očekuje prihod od 2 milijarde kuna, smatramo kako ih ne treba prodavati. Dodatno otegotnu okolnost čini i kriza u kojoj se taj nacionalni kapital u prodaji obezvrjeđuje i može se prodati tek po nižoj cijeni od stvarne. A kako svaki potencijalni kupac zna za stanje hrvatske državne blagajne, ponudit će zato i nižu cijenu jer je znano kako gladna usta prodaju cijelu zlatnu zubnu protezu po cijeni jednoga zuba. A nakon toga trajno otežano jedu, a vrlo brzo pojedu to što su za cijenu proteze kupila.
Smatramo kako je i u krizi, ako već imamo dobre koke nesilice, bolje jesti njihova jaja, nego ih zaklati zbog malo mesa. Kad to meso pojedemo, gladni ćemo biti i dalje, ali više nećemo imati ni jaja jer smo pojeli koke nesilice.
Stoga, nevezano uz pohvale Svjetske banke, Zaključnu izjavu Misije MMF-a, rupe u proračunu i slično, tražimo da se prije nastavka privatizacije i mogućih diskontnih prodaja nacionalnog blaga provede javna rasprava i nakon toga donese strategija nastavka privatizacije jer to izlazi izvan okvira jedne vlade i jedne vlasti.
Želimo čuti i stavove nezavisnih stručnjaka (a želimo vjerovati kako ih još uvijek ima), a posebno po pitanju najavljene privatizacije Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja.”
S poštovanjem,
Predsjednik Krešimir Sever
Komentar novinarke Gabrijele Galić (Novi list): Sezona lova na radnička prava
Kada bi se sva pravila iz EU direktiva koje obrađuju područje zaštite na radu odmah primijenila veliki broj poslodavaca nestao bi s domaćeg tržišta. No, u ovoj je zemlji važan jedino lov. Pa makar i po sistemu »ako je moja krava gladna, neka crkne i susjedova«
Sezona lova je otvorena! Na udaru je javni sektor u širem smislu. Dakle, ne samo oni radnici čije se plaće evidentiraju u proračunskim rashodima, već i zaposleni u dvadesetak javnih poduzeća.
A oni dio svojih prihoda ostvaruju na tržištu. Premda, i tu bi se mogla razvijati rasprava na temu tržišnog monopola. Ako je suditi po onom što se proteklih dana, pa i tjedana, objavljuje u dijelu domaće medijske scene, ova je zemlja puna neradnika, beskorisnih bića, pijavica koje sišu krv što im ne pripada. E, ove naše snažno su se prilijepile uz tijelo domaćina izvlačeći iz njega sve što se izvući dade. Pa, dok ide – dobro je. Ali, neće dugo jer je njihova prljava rabota otrivena! Sada cijela nacija zna kako se dobro, a nezasluženo, živi u nekim poduzećima. Pa će se te grozomorne privilegije dokidati. Naravno, pod pritiskom »javnosti«.
U Hrvatskoj je, čini se, sramota imati sindikat i kolektivni ugovor koji je taj sindikat u ime svoga članstva sklopio s poslodavcem. No, u redu je, također se čini, ako su u tom kolektivnom ugovoru utanačena prava na razini Zakona o radu. A slijedeći tu logiku, savršenstvo bi bilo kada bi svi u zemlji za osnovicu plaće imali propisani minimalac. I to je to. A iz načina reguliranja plaće, regulirala bi se i sva ostala materijalna prava. U minimalnom zakonskom okviru. Ako, pak, govorimo o poduzećima, odnosno radnicima koji rade u djelatnostima koja su na bilo koji način u »povoljnijem« položaju od iskonskih privatnika, tada bi bilo poželjno materijalna i ostala prava regulirati ispod zakonskog okvira. Jer, ti radnici više ne zaslužuju.
Posao je sindikata da skrbi o svom članstvu. Njegova osnovna djelatnost svodi se na osiguravanje dostojnih uvjeta rada. Materijalnih i nematerijalnih. Dakle, sindikati pred poslodavca izađu s nekim zahtjevima. Poslodavac te zahtjeve prihvati ili ne prihvati. Pametan poslodavac sjeda za stol i pregovara. Ne samo reda radi da bi se mogao pohvaliti kako poštuje demokratsku tekovinu socijalnog dijaloga. On pregovara s ciljem postizanja dogovora, zadovoljavajućeg za obje strane.
Poslodavac je, u pravilu, u boljoj poziciji od sindikalnog pregovarača. Sindikatu nikad neće posve otvoreno govoriti o materijalnom stanju poduzeća kao i poslovnim predviđanjima. Postupat će, pomalo, s figom u džepu kako bi se sačuvao od »pretjeranih« radničkih zahtjeva. Jer se dogovor sa sindikatom treba uklopiti u širu matematičku sliku.
Nema sumnje da je poslodavac odgovoran za dogovor koji postigne sa sindikatom. On je taj koji je pristao na, kako se javnosti želi nametnuti, enormna prava. Visoke plaće, pa i plaćanje nerada, privilegiju regresa i božićnice, koja je izmišljotina domaćeg tržišta rada. Jer, uređene zemlje poznaju pojam trinaeste plaće, pa i bonusa koje ne zarade samo rukovoditelji već na njih mogu imati pravo i obični radnici. Poslodavac je kriv što se isplaćuje dar za djecu i sva ostala prava koja proizlaze i iz minimalnih zakonskih odredbi. Sindikat je tražio, poslodavac je pristao. A taj isti poslodavac je odgovoran za efikasnost na radnom mjestu. On je pristao da u nekim poduzećima sindikalni profesionalci imaju status direktora. Odgovornost za to je, dakle, na poslodavcu.
Žalosno je, međutim, da se pokušava nametnuti razmišljanje kako su uskrsnice, božićnice, regresi, plaćeni troškovi prijevoza na posao i s posla, plaćeni topli obrok, dnevnica od 140 kuna, iako je ona prema propisima godinama neoporeziva u iznosu od 170 kuna, suluda prava. Zapravo, suludo je misliti o tim kategorijama kao suludim pravima. Baš kao što je suludo prozivati radnike jer im je kolektivnim ugovorom propisana temperatura radnog stola ili količina svjetlosti na radnom mjestu. Naime, postoji nešto što se zove zaštitom na radu. Da, neke odredbe iz tog širokog podučja doista mogu tjerati na smijeh. Ali, vjerovali ili ne ta toplina radnog stola kao i niz drugih odredbi sadržaj su europske pravne stečevine s kojom se godinama pokušavamo uskladiti. Makar i na papiru. Jer kada bi se sva pravila iz EU direktiva koje obrađuju područje zaštite na radu odmah primijenila veliki broj poslodavaca nestao bi s domaćeg tržišta. No, u ovoj je zemlji važan jedino lov. Pa makar i po sistemu »ako je moja krava gladna, neka crkne i susjedova«.
Sindikat: materijalna prava ne mogu se rješavati na razini ministarstava
(Hina) – Izjave pojedinih Vladinih dužnosnika i novinarskih izvora iz Vlade kako će isplata materijalnih prava iz kolektivnih ugovora za državne i javne službenike ovisiti o limitima za masu plaća na razini ministarstava, iz kojih se može zaključiti da bi netko mogao odnosno ne bi mogao dobiti regres i božićnicu, ovisno u kojem ministarstvu radi, neodgovorne su i opasne dezinformacije, priopćio je danas Sindikat državnih službenika i namještenika Hrvatske.
Ta prava ugovorena su kolektivnim ugovorima koji vrijede za cijelo područje državnih i javnih službi, tj. Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike i Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama, pa se njihove odredbe ne mogu revidirati na razini pojedinih resora ili djelatnosti, već isključivo na razini pregovaračkih odbora Vlade i sindikata državnih i javnih službi, ističe sindikat.
Stoga prozivanje čelnika sindikata zbog najava sudskih tužbi u slučaju nepoštivanja ugovorenih prava, mimo institucije socijalnog dijaloga i kolektivnih pregovora na koje su se Vlada i sindikati obvezali u slučaju nastupa okolnosti koje otežavaju izvršavanje obveza iz kolektivnih ugovora, ne predstavlja ništa drugo nego “poziv na linč zbog ukazivanja na formalnu proceduru kojom se u civiliziranim društvima preveniraju mogući kolektivni radni sporovi”.
To što zaposleni u državnim i javnim službama imaju kolektivnim ugovorima utvrđena prava, na ugovaranje kojih ih upućuje Zakon o radu, nije nezakonita ni nemoralna kao što žele prikazati neki mediji u kojima se s odabranima zaključuju menadžerski ugovori, a njihovim novinarima istovremeno otkazuju kolektivni ugovori, upozorava sindikat.
Sindikat se stoga pita “kome u Hrvatskoj treba huškačka kampanja protiv zaposlenika u javnom sektoru, kojoj je cilj građane i radnike u realnom sektoru okrenuti protiv službenika i namještenika” te poziva sve da razmisle ruši li se pravo na plaćeni prekovremeni rad, božićnicu i regres u javnom sektoru zato da bi nam svima bilo bolje ili da bi ih poslodavci kojima takva prava predstavljaju teret sutra mogli oduzeti svima koji ih još imaju.
Sindikalci pozivaju Vladu da socijalni dijalog sa sindikatima vodi na način i na mjestu na koji ju obvezuju potpisani kolektivni ugovori i tako pokaže da Hrvatska može biti društvo dijaloga i konsenzusa