NIKAKO DO STALNOG POSLA
(SLOBODNA DALMACIJA) – Dubina i razmjeri strukturnih promjena u gospodarstvu u zadnjih 20 godina možda se najbolje oslikavaju na tržištu rada, pogotovo u dinamici novozapošljavavanja na određeno i neodređeno vrijeme. To se može lako uočiti i iz statistike Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji je objavio podatke o novozapošljavanju radnika koji su s burze otišli u svijet rada od 1952. do 2012., a od 1995. do 2012. i evidenciju novozapošljavanja u ovisnosti jesu li dobili ugovore na određeno ili neodređeno vrijeme.
Nepovoljni omjer
Podaci tako govore da je tijekom 1995. sa Zavoda za zapošljavanje izišlo i stupilo u radni odnos 75.851 radnika, od čega ih je 48.636. dobilo ugovor na određeno vrijeme, a 27.215 ugovor na neodređeno vrijeme. Nakon 17 godina, tijekom 2012., s HZZO-a je u svijet rada otišlo 175.535 radnika, ali ih je na određeno vrijeme bilo zaposleno 162.532, a na neodređeno vrijeme 13.003.
Dakle, broj ljudi koji su s burze otišli na posao je povećan za 2,3 puta na godišnjoj razini, ali je omjer radnika zaposlenih na neodređeno i određeno vrijeme sa 1:1.7 povećan na 1:12,5. Odnosno na svakog radnika s ugovorom na neodređeno je 1995. dolazilo 1,7 zaposlenih s ugovorom na određeno vrijeme, dok je 2012. na jednog “neodređenog” došlo 12,5 “određenih”. Pri tome je 2012. bilo više nego dvostruko manje radnika koji su dobili posao na neodređeno vrijeme.
Dakle, dok s jedne strane možemo biti zadovoljni da je u odnosu na 1995. tijekom 2012. bilo više nego dvostruko zaposlenih građana sa Zavoda za zapošljavanje, istovremeno je jasno kako je većina tih poslova vrlo neizvjesna. Doduše, u današnje vrijeme je vrlo ugodno znati da ćete, ako ste punopravni član HZZ-a, dobiti bilo kakav posao. Za oko 329 tisuća službeno nezaposlenih ugovor na određeno vrijeme je, nažalost, sanak pusti. Naravno, moglo bi se kazati kako će određeni dio radnika koji su dobili posao na određeno vrijeme uskoro možda dobiti ugovor na neodređeno, ali to se isto moglo, možda i s većom sigurnošću, kazati i za stanovnike Lijepe naše koji su 1995. dobili ugovor na određeno vrijeme.
Možda nije potrebno ni naglasiti kako je dugogodišnja gospodarska kriza značajno pridonijela trendu rasta ugovora na određeno vrijeme u odnosu na neodređene ugovore. Pretkrizne 2007. godine je ukupno novozaposlenih bilo 146.689, od čega je 121.083 bilo ugovora na određeno, a 25.066 na određeno vrijeme. To je značilo da na jednog “neodređenog” dolazi 4,8 “određenih”, a 2008. je taj omjer bio isti, s tim da je broj novozaposlenih bio manji (128.228).
Svibanjski oporavak
Valja naglasiti kako je 2008. hrvatsko gospodarstvo još uvijek bilo u plusu, ali je broj novozaposlenih s burze već bio osjetno manji u odnosu na 2007. Najmanji broj novozaposlenih je zabilježen 2009., kada ih je registrirano samo 118.286, a na jednog “neodređenog” je dolazilo šest “određenih”. Od tada se omjer znatno povećava i dolazi do 1:12,5 u 2012., a podaci za 2013. i 2014. govore kako se taj trend nastavlja.
Tako je, na primjer, u svibnju (mjesec u kojem najviše raste zaposlenost, sezonska i nesezonska) 2013. bilo novozaposleno ukupno 28.764 građana, od kojih je njih 27.390 dobilo ugovor na određeno, a 1374 na neodređeno. Dakle, na jednog “neodređenog” je dolazilo 20 “određenih”.
Pri tome je još 11.989 radnika dobilo posao bez zasnivanja ugovornog radnog odnosa, pa je ukupan broj zaposlenih bio 40.744. Ako bi i njih uključili u igru, na jednog “neodređenog” dolazi 30 “ostalih”. U svibnju 2014. je broj novozaposlenih s ugovorom o radu bio 26.145, od čega ih je samo 1149 bilo na neodređeno vrijeme, a na jednog “neodređenog” je dolazilo 21,7 radnika na “određeno”. I još je bilo čak 17.646 radnika koji su dobili posao bez zasnivanja ugovora o radu, dakle ukupno 43.791. Ako bismo gledali prosinac 2013. i 2014. tada je omjer “neodređenih” i “određenih” (bez “ostalih”) iznosio 1:9 i 1:10, a kada se u igru uključe i oni koji nisu zasnovali radni odnos 1:23,5 i 1:24,8.
Jasno je stoga da je broj ugovora o radu na određeno vrijeme u jakom porastu, ali i da je sve više radnika zaposleno na takozvanim “prekarijatskim” poslovima (čak i bez zasnivanja “paprinatog” radnog odosa), koji su nesigurni na svim razinama – od vremena zaposlenja do prava radnika. Ako će vam biti lakše, slična situcija je i u Njemačkoj i SAD-u – sve više ljudi rade i radit će na slabije plaćenim i nesigurnim poslovima, sve dok se za desetljeće-dva-tri ne izvrši, na određenoj razini, globalna “konvergencija”, odnosno ravnoteža plaća i uvjeta rada između razvijenih i manje razvijenih zemalja.
FRENKI LAUŠIĆ
Poslodavci: Uzeli bi mi sto ljudi…
Svaki poduzetnik bio bi najsretniji kada bi odmah mogao zaposliti 100 ljudi na neodređeno vrijeme, jer bi to značilo kako mu je profitabilnost vrlo visoka, kazao nam je Bernard Jakelić, glavni direktor HUP-a. Nasuprot tome, stvarnost je bitno drukčija, uvjeti poslovanja su nestabilni, nepredvidljivi, tako da pristup sklapanju ugovora na određeno odražava upravo tu rezervu za reakciju na stalne promjene u uvjetima poslovanja, ustvrdio je Jakelić, dodajući da u takvim okolnostima i slučajevima “kada morate zbrinuti ili otkazati dio ugovora o radu na neodređeno vrijeme, vrlo često se događa da poduzetnici iz tih razloga dovedu u pitanje i osobnu egzistenciju, a ne samo tvrtke”. Stoga, napominje Jakelić, upravo iz toga proizlazi i motiv za sklapanjem ugovora ograničenog trajanja. Izrazio bih sumnju u točnost podataka, jer sam mišljenja kako se dio ugovora o radu na određeno, istekom vremena konvertira (predugovara) u ugovore o radu na neodređeno vrijeme, a oni se tada statistički ne evidentiraju, istaknuo je Jakelić.