(NOVI LIST) – Zbog čega radnik koji se, primjerice, zaposli u nekom malom, srednjem ili velikom poduzeću, ne bi u tom istom poduzeću u privatnom vlasništvu mogao provesti većinu svog radnog vijeka, ako ne i cijeli? Mogao bi. Naravno. No, poslodavci smatraju da je to nekakav relikt prošlosti koji je u stvarnosti neodrživ i kojeg oni danas »održavaju« samo zbog toga jer je domaće radno zakonodavstvo prerigidno, retrogradno i tko zna što još sve ne. Naravno, niti aktualne zakonodavne izmjene, odnosno prijedlog izmjena Zakona o radu pripremljenih za drugo saborsko čitanje, poslodavcima ne odgovaraju iako su tim predloženim novinama dobili daleko više od radnika. I premda se to na prvi pogled ne čini, dobili su i nekakvu domaću inačicu mini poslova. Spoj dopunskog rada, dijeljenja radnika i inzistiranja na promociji rada u skraćenom radnom vremenu za više poslodavaca, obit će se o leđa radnika. Da su uz to smanjeni otkazni rokovi i otpremnine i olakšano optuštanje, poslodavci bi možda bili sretni. Ili, možda i ne, jer bi nekakva obveza poslodavca prema radniku postojala.
Kada na hrpu stavi sve ono što su poslodavci od početka razgovora o izmjenama radnog zakonodavstva iznosili, ispada kako bi oni bili najsretniji da nikakve zakonske regulative nema i da s radnikom mogu raspolagati kako hoće, žmikati ga dok još može hodati, a onda ga gurnuti na cestu i zamijeniti neoštećenim modelom. Jer, sve im je preskupo kad je riječ o ljudima koji svojim radom sebi priskrbljuju sredstva za život i profit poslodavcu. Preskupo je zapošljavanje, preskupo je otpuštanje, preskupo je »držanje« radnika. Samo što se bez tih skupih jedinki posao ne može obaviti.
Jedan od aktualnih problema, za poslodavce, jest činjenica da je srećom iz zakonodavstva ispao prijedlog liberalizacije otpuštanja kod malih poslodavaca koji zapošljavaju do pet radnika. Ukupnost promjena zakonodavstva, pak, nije primjerena težini gospodarske i socijalne krize niti se njima, kako navode poslodavci ne uvažavaju promjene nastale u proteklih dva desetljeća. Naravno, kad to govore ističu kako je došlo do višestrukog skraćivanja trajanja radnog mjesta, a o tom višestrukom skraćivanju ili poruci da se više ne može od zapošljavanja do mirovine raditi kod istog poslodavca, mahom govore oni koji tijekom svog radnog vijeka nisu poslodavca mijenjali svake dvije, tri ili četiri godine.
Danas poslodavci tako poručuju da se tvrtke osnivaju kako bi propale. No, ako propadaju poduzeća s njima odlaze i radnici. Ako je poduzeće startalo s pet radnika tko kaže da ono neće opstati i neće rasti i da u njemu mirovinu ne mogu dočekati generacije radnika. Ako se pita domaće poslodavce, odnosno one koji ih predstavljaju to je vjerojatno smrtni grijeh. Iz radnika valja izvući maksimum, dajući mu pritom minimum, a kada se iz njega više nema što izvući osim bolnog uzdaha, vrijeme da ga se zamijeni novim. I on će raditi u preraspodjeljenom radnom vremenu, bit će dijeljen s povezanim poslodavcem, možda plaćen, a možda i ne, pa će još osam sati raditi za nekog trećeg poslodavca ne bi li zaradio za kruh.